Komentari i analize
KOMENTAR: Mogu li veće plaće zaustaviti iseljavanje
13.5.2017 13:22 | Indikator.ba
Piše: Borivoje Simić

Ideja poslodavaca iz Viteza da na mikroprostoru ove lokalne zajednice poslodavci povećanjem plaća radnicima utiču na zaustavljanje iseljavanja iz BiH, iako pozitivna i za pozdraviti, doima se utopijskom u realnosti u kojoj živimo.

Moguće je da će povećanje plaća u nekoj od firmi biti onaj jezičak, kako kaže pokretač inicijative direktor Ecosa Anto Rajković, koji će uticati na nekoga inžinjera ili mladog tehnologa da ipak ne spakuje kofere i ode put bijelog svijeta gdje će više zaraditi, ali to definitivno nije koncept koji može pomjeriti planinu pogrešno “kalibriranog” bh. društva.

Ima onih kompanija koje mogu nauštrb vlastitog profita povećati svoje plaće, ali je ogromna većina onih koje to nisu u mogućnosti, a da ne govorimo o velikom broju onih koje jedva sastavljaju mjesec sa mjesecom.
Podaci bonitetne kuće Bisnode pokazuju da je u BiH svega nešto više od 3.000 izvrsnih ili jednostavnim rječnikom rečeno stabilnih preduzeća, što čini tek oko 10 posto od ukupno aktivnih privrednih subjekata. To je znatno manje nego u poređenju sa nekim drugim zemaljama. To će reći da potencijal za eventualno povećanje plaća, čak i kad bi većina slijedila primjer viteškog Ecosa, ne bi bio baš veliki.
No, “kvaka” sa iseljavanjem ponajmanje leži u privredi – problem je u “sistemskoj grešci” koja se nalazi u osnovi poslijeratnog bh. društva.
Zapravo je klica svega društvo nejednakih šansi, nejednakih mogućnosti za sve, za razliku od zapadnog svijeta, u kojem se naši ljudi, iako dođu sa kesom u ruci, uspijevaju potvrditi visoko na društvenoj ljestvici postajući uspješni inžinjeri u Boeingu, visokorangirani kreativci u Googleu, ili zastupnici, pa čak i ministri u nekim državama. Iseljavanje nije pitanje samo radničkih plaća u privatnom sektoru, nego ukupnog društvenog ambijenta u kojem se kreiraju vrijednosti, a one su kod nas krivo posložene.

BiH nije društvo u kojem pobjeđuju znanje, kvalitet i iznadprosječnost, nego upravo suprotno - društvo koje protežira nesposobnost, poslušnost, nacionalnu i stranačku pripadnost.
Gdje god su država,vlast i politika u pravilu imamo problem. Korupcija je sveprisutna.
Isključivosti i podijeljenosti dosegle su tolike razmjere da je politička diskriminacija prisutna čak i u odlasku talentiranih srednjoškolaca na međunarodno takmičenje.
Da ne govorimo o nesuglasicama i zastojima o krupnim državnim pitanjima koji nepovratno “jedu” naše godine. Za ilustraciju, samo neusvajanje izmjena Zakona o akcizama pojelo je pola posto BDP-a, a što znači nekoliko stotina miliona KM izgubljene bruto dodane vrijednosti i nekoliko hiljada neotvorenih radnih mjesta koja su se mogla otvoriti.
Šta reći tek za katastrofalno loš obrazovni sistem (prema Svjetskom ekonomskom forumu po kvalitetu rangirani smo na 135. mjestu od 139 zemalja), koji proizvodi 60-ak posto nezaposlenih nepripremljenih za tržište rada!?

Ipak, favoriziranje javnog u odnosu na privatni sektor i nesrazmjer koji je u tom pogledu napravljen čini se glavnim kreatorom iskrivljenih vrijednosti i uvelike doprinosi odlasku iz zemlje.
Dvostruko veće plaće u javnom nego privatnom sektoru, sigurnost naspram nesigurnosti glavni su motivator većine mladih da uhljebljenje traže u nekoj javnoj instituciji ili preduzeću, učlanjujući se u partije i posežući sa vezama kako bi došli do radnog mjesta.

Politička oligarhija podržava ovakav koncept kreirajući vladavinu tzv. budžetske klase, kojoj ovakvo stanje odgovara i koja ne želi promjene. Privreda je ona koja se posmatra samo kao neko od koga treba uzeti i koja je često rezervna varijanta za one koji se ne uspiju ugurati u državni sektor.

Predstavnik Njemačke privredne komore nedavno je rekao kako nigdje nije vidio ovako loš odnos prema privredi kao u BiH.

Na kraju, među faktorima treba pomenuti i veliku socijalnu širokogrudost, što čini da imamo veliki broj radno neaktivnog stanovništva (više od 40 posto), ali istovremeno stanovništva koje prima neke socijalne naknade (gotovo polovina ljudi nakačena je po nekom osnovu na budžete). Nekadašnja kultura rada, industrijska kultura koju je bh. društvo imalo, na ovaj način pretvara se u kulturu nerada, “sindrom ispružene ruke” i budžetske ovisnosti. Nažalost, i vlast je vrlo sklona da izlazi u susret socijalnim zahtjevima kupujući socijalni mir i proširujući biračko tijelo.

Imajući sve ovo u vidu altruistička inicijativa viteških poslodavaca teško da može pomoći bez da kompletno društvo doživi preobrazbu. No, svakako je dobra ako će neke druge potaknuti barem za razmišljanje, ako ne za akciju.

Siva realnost da sve više postajemo društvo staraca i da i pored velikog procenta nezaposlenosti imamo nedostatak radne snage, ne ostavlja nimalo optimizma za budućnost.
Upravo ovih dana prepoznao je ovu prijetnju i MMF upozorivši da će iseljavanje i nedostatak radne snage dugoročno umanjiti rast država u regionu, uključujući i BiH.
Još samo da to prepoznaju oni koji bi to trebali i da u cijelom društvu prevlada svijest o nužnim korjenitim promjenama.
Facebook Twitter Print