Komentari i analize
Pitanja za premijera Fadila Novalića i Vladu
30.8.2017 06:54 | Indikator.ba
Piše: Borivoje SIMIĆ


Sumnjamo da su na ikog ozbiljnijeg ekonomskog analitičara ostavila utisak hvalisanja Vlade o rezultatima njenog rada i "suficitu u budžetu prvi put nakon deset godina".

Ne samo što je apsurdno govoriti o suficitu dok pred zgradom u kojoj stoluje ta Vlada protestuju borci tražeći više novca i pravde za sebe, a što penzioneri najavljuju proteste jer i oni žele poboljšanje svog mizernog statusa, nego je jednostavno pomalo i smiješno što su premijer i Novalić i ministri nakon godišnjih odmora odlučili izvući iz rukava neke brojke i polovične rezultate svog rada predstaviti kao izvanserijsko djelo izvršne vlasti posvećene reformama.

Ne želeći da dalje ulazimo u detaljniju analizu rezultata rada vlasti, jer je svakome jasno da su učinjeni pomaci nedostatni, želimo ovdje ipak podsjetiti federalnu Vladu, ali i druge nivoe vlasti da na reformskom kursu, koji su obećali i na koji su stavili svoje potpise u Pismu namjere sa MMF-om i Reformskoj agendi, nisu ozbiljnije odmakli.

Sve je nekako išlo dok su se privredi kao tovarnom mageretu dodavali novi nameti, a privreda faktički postajala talac spašavanja penzionog fonda od kolapsa.

Reforme su zapele na prvoj trećini svog puta, a s obzirom da vlast sve manje govori o onome što treba činiti kako bi zemlja bila izvedena na put održivog rasta i bio dostignut (barem) ekonomski rast u srednjem roku od 4 posto, kako stoji u Reformskoj agendi i Pismu namjere sa MMF-om, podsjećamo na sve ono što je već trebalo biti provedeno, a ponajprije se tiče obaveza koje će poboljšati položaj privrede i osloboditi potencijal za rast.

Prije svega, pitamo premijera Novalića i Vladu šta je sa obećanim rasterećenjem privrede, odnosno "smanjenjem stopa doprinosa i poboljšanjem efikasnosti sistema poreza na dohodak", a što je prema Agendi trebalo da se počne primjenjivati od januara 2017. godine?
Vlast ovu reformu odgađa, dok privreda sve teže diše a broj poslovnih subjekata sa blokiranim bankovnim računima rapidno raste.

Premijera i federalnu Vladu također pitamo i šta je sa registrom parafiskalnih nameta i smanjenjem parafiskalnih nameta, a što je obećano do kraja 2016. godine?
I ovdje je nakon nacrta sve stalo, a obećano je da će se ukinuti nameti koji su nezakoniti i oni koji nisu opravdani.

Federalna vlast pokušavala je zamazati oči javnosti navodnim moratorijem na zapošljavanje u javnom sektoru, ali postavlja se pitanje zašto nema stvarnog smanjenja uposlenih u javnom sektoru, zašto nema registara zaposlenih u javnom sektoru, a što je takođe dio obaveza iz Reformske agende.

Sljedeći zanemareni paket mjera odnosi se na restrukturiranje javnih preduzeća. Ovdje posao u Federaciji BiH gotovo da nije ni počeo, a obaveze su preuzete za restrukturiranja željeznica, ali i za preduzeća u sektoru električne energije, plina i rudnika uglja.

Da ne govorimo o prodaji nekih preduzeća, poput recimo Aluminija, gdje je predviđena privatizacija do kraja marta 2017. godine! Ili, o due diligenceu dva telekoma koji se očigledno ne želi pokrenuti dok MMF aranžman miruje.

Šta je sa uvođenjem jednošalterskog sistema, što je također jedna od mjera za poboljšanje poslovnog ambijenta koja još uvijek čeka na realizaciju?
Nekako su i ovdje, kako nam se čini, nakon određenih početnih koraka, procesi zamrli.

Reformska agenda kao da je već odbačeni papir, a vlastima se u njoj još uvijek samo sviđa onaj dio koji govori o povećanju akciza, pa se još uvijek samo o tome govori, dok su ostali obećani reformski zahvati pali u zaborav.

Da ne pominjemo nedovršene poslove oko jačanja finansijskog, odnosno bankarskog sektora, saradnji poreznih uprava i drugim mjerama na kojima je trebalo da se radi.

Nekoliko reformskih zakona usvojenih na početku mandata i porezna disciplina putem pojačanog rada inspekcija nedovoljni su da bi se proglasio uspjeh u radu vlasti.

"Političar" Novalić (kako sam sebe naziva) ali i ostali u BiH trebali bi se prisjetiti svojih izjava kada su govorili da Reformska agenda nema alternative.
Čini se kako svi pomalo traže druge alternative, odgađajući ili odustajući od teških i bolnih reformi bez kojih ova zemlja i ne može snažno naprijed.
Facebook Twitter Print