Komentari i analize
Deset godina od propasti Lehman Brothersa: U BiH se još borimo sa naslijeđem krize
27.8.2018 06:47 | Indikator.ba
Piše: Borivoje Simić

Premda je svijet već zaboravio vrijeme ekonomskih nedaća i već nekoliko godina jaše na krilima ekonomskog rasta, naslijeđe ekonomske krize od čijeg je zvaničnog početka, stečaja banke Lehman Brothers 15. septembra 2008, prošlo ravno 10 godina, još uvijek je snažno prisutno i globalno i u Bosni i Hercegovini.
Finansijska i ekonomska kriza nezabilježena od "velike depresije" 30-ih godina prošlog vijeka gurnula je većinu ekonomija u recesiju, uključujući i BiH, a period oporavka donio je u istoriji nezabilježene regulatorne promjene s ciljem oporavka, poticanja ekonomskog rasta i sprečavanja budućih velikih ekonomskih katastrofa.
No, uprkos svoj arhitekturi izgrađenoj da se ne dogodi novi bankarski kolaps i svijet uđe u ponovljeni krizni scenario, rizici od izbijanja novih ekonomskih problema i dalje postoje.
Kreatori politika djelovali su na prošle događaje, a novi izvori problema imali su klicu razvoja u samoj krizi, pa analitičari sve glasnije govore i o neizbježnom novom ekonomskom nazadovanju.
Činjenica je da su banke jače danas nego 2008. godine, a kreatori politika imaju više alata na raspolaganju za rješavanje novih kriza nego svojevremeno.
No neke činjenice upozoravaju.
Prvo, kako je Banka međunarodnog poravnanja u više navrata upozorila, postoji rekordan nivo zaduženosti u globalnoj ekonomiji. Nije zabrinjavajući samo iznos javnog i privatnog duga, već i pogoršanje njegovog prosječnog kvaliteta. Sada postoji 63 triliona dolara neizmirenog državnog duga, sa ukupnim dugom od 237 triliona dolara, punih 70 biliona dolara iznad nivoa prije propasti Lehman Brothersa. Drugo, sa kvantitativnim popuštanjem koje je ostavilo centralnim bankama rekordnih 15 triliona dolara sredstava na bilansu stanja, a kamatne stope zadržalo i dalje blizu rekordno niskih nivoa, ograničen je prostor za robustan odgovor monetarne politike na još jedan šok.

Treće, politički centar, koji je bio jak u 2008. godini, izgubio je uticaj u skoro svim većim ekonomijama. Populizam ekstremne i lijeve vrste raste, dijelom kao odgovor na krizu. Birači su sve nezadovoljniji nakon što je izgubljena postkrizna decenija u kojoj je bilo malog povećanja njihovih stvarnih zarada.

Četvrti je kolaps povjerenja i slabljenja u međunarodnim okvirima. SAD ne vode samo praznu politiku stolica na međunarodnim forumima kao što su G-7 i G-20, koji su od ključnog značaja za međunarodnu saradnju kako bi se riješila posljednja kriza, nego je Trumpova administracija aktivno preuzela ognjeni mač u globalnoj međunarodnoj saradnji. Možda još alarmantnije, senzibilan politički centar u Evropskoj uniji je smanjen, sa populistima u jezgrima i perifernim ekonomijama što ostavlja malo prostora za razumnu eurozonsku i panevropsku politiku. Brexit; rastuća podjela Istok-Zapad, odnos prema imigraciji; nova italijanska vlada - samo su najočigledniji primjeri dublje slabosti u politici EU.

Kombinacija smanjenog fiskalnog i monetarnog političkog prostora, rekordno povećanje duga, smanjenje političkog centra, raskidanje liberalnog svjetskog poretka i zapadni trgovinski rat znači da bi stvari mogle biti sve krhkije u budućnosti.

Kao mala i otvorena ekonomija, Bosna i Hercegovina je podložna svim uticajima koji se događaju na evropskom i globalnom planu i u tom smislu mora bitni budna.
Naša zemlja imala je pravovremen i adekvatan odgovor na pojavu krize 2008 godine – od zaustavljanja scenarija dugih redova pred bankama koji je kasnije viđen na Cipru, preko podizanja limita osiguranih depozita na 50.000 KM, ustanovljenja Odbora finansijske stabilnosti pa preko strožih (neki će reći i prestrogih) regulatornih ograničenja za banke do najnovijeg kreiranja pravnog okvira koji prepoznaje sistemski važne banke i preferira restrukturiranje banaka prije nego njihovu likvidaciju u slučaju zapadanja u teškoće.
Iako smo recesiju ostavili iza sebe, još uvijek se borimo sa naslijeđem krize, a što je vidljivo na više ravni. Prije svega, još uvijek smo na nivou ekonomskog rasta od maksimalnih tri posto, što je daleko od pretkriznog perioda, kada smo znali dostizati za zemlju niskog dohotka puno prihvatljivijih 5,5 posto.

Ostavština krize je i prigušeni kreditni rast, koji ne može zadovoljiti ni banke ni njihove klijente, a koji se kreće na nivou skromnih jednocifrenih brojki, a znamo da je u pretkriznom vremenu znao dostizati i nivoe veće od 29 posto.
Iako je bankarski sektor stabilan i dobro kapitaliziran, nije onaj motor rasta koji je bio u pretkriznom periodu, a pooštreni uvjeti kreditiranja, politika niskih kamatnih stopa, izostanak adekvatnih projekata, opšti politički i poslovni ambijent sputavaju veće pozajmljivanje novca privredi i građanima. Ostavštine krize su i "loši krediti" koji su, istina, u trendu pada i iznose ispod 10 posto,ali još uvijek značajno opterećuju aktive banaka.
Vrijeme krize dodatno je pojačalo bankocentričnost finansijskog sistema u BiH, a štednja je postala glavni vid investiranja raspoloživog novca usljed čega smo došli do nevjerovatnog nivoa omjera depozita prema kreditima veći od 100 posto.
Ovakva situacija neminovno je dovela do toga da su banke- majke smanjile izloženost prema svojim podružnicama u BiH, s obzirom da su domaći depoziti postali dovoljno jak izvor njihovog finansiranja.
Krizno vrijeme potpuno je prigušilo druge vidove investiranja, prije svega na tržištu kapitala, koje je pokazivalo trend razvoja povećanjem broja brokerskih kuća, osnivanjem otvorenih investicionih fondova, ulaskom pojedinaca bez investicionog znanja i iskustva u trgovinu dionicama, ali su balon koji je puknuo u BiH i prije ekonomske krize, još 2007. godine, a potom i sama kriza smanjili apetite za diverzifikaciju “viška” novca u različite finansijske instrumente.
Tržište kapitala nije se uspjelo od toga oporaviti, a niti je samo uspjelo iznaći snagu u vlastitim redovima da postane značajniji faktor u “proizvodnji” novca i kreiranju novih investicijskih mogućnosti.
Dejstvo krize bilo je jako vidljivo u fiskalnom okviru države, koja je morala snažno prigrliti MMF, a nesposobnost da odgovorno upravljamo finansijama i podstaknemo veći ekonomski rast dovela je do toga da stand by aranžman zamijenimo sa Proširenim aranžmanom koji je puno rigidniji i dopušta veći uticaj MMF-a na javne politike.
U posljednjih godinu do dvije BiH je uspjela zaustaviti klizanje javnih finansija u katastrofu (posebno je bilo kritično sa penzionim fondovima), ali javni dug, iako značajno smanjen, još uvijek je za zemlju kakva je BiH opterećenje.
Sasvim sigurno da će se zemlja i u narednim godinama suočavati sa problemom uravnoteženja javnih finansija te da će posezati za novcem međunarodnih i drugih kreditora kako bi krpila budžetske rupe.
Nema sumnje da je Bosna i Hercegovina deset godina nakon izbijanja ekonomske krize mnogo spremnija na eventualne nove krizne izazove, ali uprkos svemu ono što više brine jeste da je ostala na nedovoljnim stopama ekonomskog rasta te sa svojim unutrašnjim političkim problemima i novim izazovima u vidu depopulacije, odnosno odlaska kvalitetne radne snage sve više gubi snagu u nastojanjima da uhvati korak za ekonomski razvijenim okruženjem.

Ovakve i slične tekstove čitajte u PDF publikaciji Indikator.ba Plus koja izlazi svakog ponedjeljka...
Facebook Twitter Print