Život i umjetnost
Ex-Yu kiosk K67 oduševljava: U Berlin dopremili jedan kako bi se divili modernom retro stilu
9.9.2018 06:31 | Indikator.ba
Tramvajske karte, viršle, cvijeće… sve se prodavalo iz crvenog kioska K67, neizostavnog dijela jugoslovenskih gradova. Sada će jedan takav, ali žuti, krasiti berlinski Krojcberg.

Tvorac kiosaka Saša J. Mehtig se smješka, klima glavom i tiho ponavlja "hvala, hvala", dok mu u jednom industrijskom atrijumu u berlinskoj četvrti Krojcberg prilaze mladi ljudi i čestitaju, izvještava Deutsche Welle.

Ovaj 77-godišnji arhitekta i dizajner iz Ljubljane prima čestitke za nešto što je stvorio dok većina onih koji mu prilaze još nije bila ni rođena.

Zvijezda ove večeri u istorijskom atrijumu zgrade u kojoj se nekada nalazila fabrika nalivpera Pelikan, a danas proizvodnja jedne od najpoznatijih svjetskih optičkih marki Mykita, jeste čudnovat plastični kiosk sjajnih i zaobljenih površina.

"Kao da dolazi iz neke prošle budućnosti: futuristički retro", kaže Martin Ruge fon Lev, berlinski dizajner i glavni "krivac" za ovaj neobični berlinski događaj. On je, naime, taj koji je krajem devedesetih, tokom putovanja kroz Poljsku, ugledao ovaj kiosk i u istom trenutku poželio da ga posjeduje.
Sada jedan potpuno restaurirani K67 stoji u dvorištu Mykita House-a u Krojcbergu. Ovdje će budućnosti kreativci i zaposleni u okolnim start-up kompanijama kupovati kafu i užinu. Idejni začetnik ovog projekta, Ruge fon Lev, početkom ove godine napokon je realizovao svoju zamisao staru dvadesetak godina i jedan kiosk iz Ljubljane, nakon temeljne restauracije pod budnim okom idejnog tvorca Saše J. Mehtiga, dopremio u Berlin.

"Htio sam da i ljudi ovdje u kreativnom centru Evrope budu upoznati s ovim fenomenalnim dizajnom", kaže Ruge fon Lev.

Plastični kiosk neobičnog dizajna se od sedamdesetih godina munjevitom brzinom, iz male fabrike Imgrad iz najdublje slovenačke provincije širio ne samo tadašnjom Jugoslavijom nego i Evropom, prije svega istočnom. Preko 7.500 modela je izašlo iz pogona fabrike u Ljutomeru.

Početkom osamdesetih Mehtig je ušao u spor s novom upravom Imgrada koja mu sve do završetka procesa osam godina kasnije nije isplaćivala honorar. Kada je firma izgubila proces i bila prisiljena da isplati zaostali novac, inflacija je u međuvremenu pojela najveći dio honorara.

"Ja se nikada nisam obogatio, pogotovo ne u zapadnom smislu. Imao sam uvijek dovoljno za solidan život. Ali vjerovali vi meni ili ne, novac u tadašnje doba nije bio na prvom mjestu. Mi arhitekte smo htjeli da učinimo nešto za društvo u kojem smo živjeli i u koje smo vjerovali. A K67 je bio nešto dobro za društvo", zaključuje Mehtig naslonjen na svoj životni projekat.
Facebook Twitter Print