Marko Đogo, profesor na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, oglasio se povodom divljanja cijena peleta u posljednjih nekoliko sedmica zekstom pod naslovom "Berza peleta u Republici Srpskoj: fikcija ili realnost?", koji prenosimo u cjelosti.
Stadijum razvoja ekonomije Republike Srpske je na nivou Flandrije XIV vijeka, pa su nam možda potrebna i njihova (tadašnja) rješenja kako bismo ubrzali svoj razvoj.
Gornja izjava djeluje podcjenjivački, ali zapravo nije. Prvo treba razlikovati nivo razvoja od stadijuma razvoja. Nivo razvoja se najčešće mjeri BDP-om po glavi stanovnika i pokazuje kako prosječni građani žive (mada bi se i o tome moglo diskutovati, prije svega zbog nivoa socijalnog raslojavanja i rasporeda distribucije dohotka). Nivo razvoja Republike Srpske je danas, naravno, daleko iznad nivoa Flandrije iz XIV vijeka.
Međutim, stadijum našeg razvoja, nažalost nije.
Zahvaljujući turskoj okupaciji koja je ovdje trajala do pred kraj XIX vijeka, a zatim komunističkom eksperimentu sa kojim smo skoro stigli do XXI vijeka, problemi sa kojima su susreću domaći privrednici, trgovci i građani su u osnovi isti oni sa kojima su se susretale preteče današnjih Belgijanaca u doba Bitke na Kosovu.
Evo konkretnog primjera za gornju tvrdnju – divljanje cijena peleta u posljednjih par sedmica!
Konkretno. Da se prije mjesec ili maksimalno dva naručili pelet, platili biste ga oko 400KM/tona. Danas istu tu tonu peleta morate platiti 600, pa i 700 KM!
Šta se promijenilo za prethodnih mjesec-dva da opravda ovo povećanje cijene?
U najkraćem, na strani ponude, nije se promijenilo ništa. Ista je cijena rada, ista cijena osnovnog repromaterijala (pilote), ista cijena struje, iste poreske stope.
Pa zašto onda i cijena peleta nije ista?
Jednostavan odgovor. Pomijenila se tražnja.
Pelet se mnogo više traži u oktobru i novembru, nego u avgustu ili čak septembru.
Doduše, mnogi naši sugrađani su svoje količine peleta naručili još prije 3-4 mjeseca, po tadašnjim cijenama. Jedan poznati banjalučki proizvođač peleta se u međuvremenu „dosjetio“ da svojim klijentima koji su pelet naručili na vrijeme, ponudi prvu tonu po staroj (dogovorenoj) cijeni, a sve ostalo po (znatno višoj) novoj!
Pošteni fočanski proizvođač je starim klijentima povećao cijenu za samo 50KM po toni, dok novim naplaćuje punu sadašnju cijenu.
Možda najbolji poslovni potez koji ste u zadnjih par mjeseci u Republici Srpskoj mogli povući je da kupite stotine tona peleta, uskladištite ih na par mjeseci i onda prodate. Zarada je preko 50% za par mjeseci rada i uz neznatne troškove skladištenja (poslovnih prostora uništenih fabrika koji se jeftino mogu iznajmiti imamo bar u izobilju).
Ovo je školski primjer špekulativnog ponašanja (kupi jeftino - prodaj skupo), ali treba biti pošten pa reći i da špekulanti prihvataju rizik (na finansijskim tržištima za ovo se koristi termin „otvorena pozicija“), te da je ekstraprofit naknada za rizik.
U našem slučaju su „špekulanti“ najčešće sami proizvođači peleta, a kod njih postoji još jedno objektivno opravdanje za ovo naduvavanje cijena. Naime, da bi proizvodnja bila efikasna neophodan je kontinuitet.
To znači da oni moraju organizovati proizvodnju tokom cijele godine, manje-više istim tempom, ako hoće da smanje troškove po jedinici proizvoda. To znači da jednim značajnim dijelom godine moraju da rade čak i sa gubitkom, tj. da finansiraju proizvodnju i naprave značajna zalihe, kako bi „dočekali svojih 5 minuta“ kada mogu da ih pretoče u ekstradobit.
Sve ovo čini proizvodnju peleta u Republici Srpskoj ili rizičkom (ako prave zalihe) ili neefikasnom (ako proizvode samo kada ima tražnje). Ovo pak ima negativne posljedice po investicije u ovu oblast. Bez investicija nema ni razvoja, a ovaj problem su uočili Flamanci prije 700-800 godina kada su osnovali prvu „berzu“.
Radilo se o kući u Brižu u vlasništvu tamošnjeg trgovca Robert Van der Buerse. U njoj su se počeli sastajati tadašnji proizvođači, trgovci i finansijeri kako bi na jednom mjestu dogovorili uslove kupovine i prodaje različitih dobara.
Činjenica da su se sastajali na jednom mjestu je omogućavala da dođe do ujednačavanja cijena, ali i da se dogovore zajedničke investicije koje će omogućiti efiksniju proizvodnju i već obim trgovine u budućnosti. Ovu ideju su uskoro preuzeli i unaprijedili Holanđani, Englezi, Francuzi, pa je berza u nekom trenutku dobila smisao tržišta harijama od vrijednosti.
Ipak, kao što nam pokazuje istorija, ona to izvorno nije bila i na početku se trgovalo konkretnim robama i to na promtnom tržištu (isporuka odmah) i terminskom tržištu (dogovorani su uslovi po kojima će transakcije biti izvršene na neki datum u budućnosti).
Problem tržišta peleta u Republici Srpskoj je što ovakvog mjesta sureta ponude i tražnje zapravo nema. Možda najbliže tome bili bi sajtovi za kupoprodaju (poput OLX-a, ROBA, itd), ali je to jako daleko od berze.
„Prava“ berza bi morala da ima preovlađujuću „tržišnu“ cijenu, dok se ona na OLX-u postiže sporo ili je praktično nema. Onaj dio usluga berze, da se danas dogovaraju uslovi isporuke robe u budućnosti OLX i slični sajtovi uopšte ne nude.
Zbog svega bilo bi dobro i za proizvođače i za trgovce, ali i za građane Republike Srpske kada bi upravo oni (trgovci i proizvođači) osnovali vlastitu (elektronsku) berzu, na kojoj bi čak i građani mogli da nabave svoje količine peleta.
Interes proizvođača bi bio da obezbjede stabilno finansiranje svoje proizvodnje tokom cijele godine. Trgovci bi postali dileri peleta, koji bi kupovali veće količine kada je to najpovoljnije i prodavali ih uz normalnu stopu profita u onim dijelovima godine kada je cijena te robe nešto viša.
Građani bi dobili tržišni mehanizam koji bi sprečavao da postanu „ovce za šišanje“. Čitavo to tržište (peleta) bi počelo daleko predvidljivije da funkcioniše, pa bi se i ta grana privrede bolje razvijala.
Naravno postoje i oni koji bi se mogli protiviti ovoj ideji. Dio njih su nadprosječno uspješni špekulanti, kojima upravo neuređenost tržišta omogućava da naprave ekstraprofit. Ipak, takvih je među proizvođačima peleta manjina.
Drugu grupu protivnika osnivanja berze bi vjerovatno činili protivnici tržišnih riješenja. To su oni naši sugrađani koji smatraju da je država uvijek efikasnija od tržišta, te da se privatnicima nikad ne može vjerovati.
Po njima bi, vjerovatno, umjesto berze, bilo bolje osnovati robne rezerve sa ulogom „tampon zaliha“. Ne tvrdim da, u principu, sposoban državni menadžer, koji bi u suštini radio kao veliki diler peleta, ne bi mogao da uspješno vodi robe rezerve i time riješi problem pretjerano fluktuirajuće cijene peleta na tržištu.
Samo je problem što naši menadžeri državnih preduzeća nisu pokazali sposobnost da upravljaju preduzećima čiji poslovno model se zasniva na činjenici da šume rastu, a voda teče, pa je upitno kako bi se snašli kod ovih malo složenijih trgovačkih operacija.
Svakako da postoji opasnost da se menadžeri „dosjete“ da bi najbolje bilo da i oni primaju platu sa budžeta, opradavajući to „višim“ razlozima za postojanje robnih rezervi.
Nadam se da će ovaj tekst dati ideju privrednicima da krenu u osnovanje ovakvih berzi na regionalnom nivou (bar 5-6 ovakvih berzi je potrebno Republici Srpskoj), te da bi na njima uskoro moglo da se trguje i drugim robama.
Foto: Marko Đogo