Izašla je iz štampe knjiga priča "Kalafonijum", književni prvijenac Borivoja Simića.
Rukopis priča je bio trećenagrađeni na knjiženom konkursu 8. Drinski susreti AS Oglasi Izdavaštva Zvornik, dok je jedna od priča "Neprodate novine" bila prvonagrađena na 13. regionalnom konkursu za kratku priču (do jedne stranice) časopisa Avlija iz Rožaja.
Knjiga priča ima 187 stranica i sastavljena je od osam priča.
Prvi šest kraćih priča BUREK (ili kada je počeo rat...u mojoj glavi), NEPRODATE NOVINE, PATRLJAK, GOSPON VLADO, MIRINDA i MIRIS ŠTAMPE govore o ratu kroz autorovo iskustvo, a druge dvije duže: KALAFONIJUM i SAN O GRAMOFONU (Život na 33 obrtaja) su fikcije koje tematiziraju poslijeratno vrijeme.
Autor, koji je bio član ratne redakcije Oslobođenja, donosi fragmente vlastitog iskustva iz važnih događaja kao što su početak rata (1. mart 1992., 2. maj 1992.), rušenje zgrade Oslobođenja, iskustvo ratnog tunela i kraja rata.
Kao jedan od novinara sa najdužim stažom u atomskom skloništu Oslobođenja, autor među ostalim u jednoj od priča opisuje kako je izgledalo rušenje montumentalnog zdanja novinske kuće iznutra.
U fikcijskim pričama, od kojih pripovjetka San o gramofonu može funkcionisati i kao mini-roman, govori se o teškoćama života u miru, izgubljenim snovima i mijenama u odnosima među ljudima koje su donijeli tranzicija i divlji kapitalizam.
Proslavljeni pisac Željko Ivanković u predgovoru knjige, između ostalog, kaže:
- Priče Burek, Neprodate novine, Patrljak, Gospon Vlado, Mirinda i Miris štampe ambijentalno su, egzistencijalno, sudbinski vezane uz novinarstvo u kojemu živi i iz kojega dolazi njihov autor, fragmentarno raskrivaju svijet u kojemu se neprestano susreću mali, jedva vidljivi i nemoćni pojedinac i velika, jedva razumljiva ala rata, stihijski moćna i nerazumna, i u kojima je pojedinac istovremeno i velik i mali u svojoj nemoći. Slamka među vihorove, što bi rekao pjesnik. Drugi dio donosi dvije dulje priče, koje su po svemu, ponajprije dobro tematsko-motivski utemeljene, mogle narasti i do romana, da se za takvo što autor odlučio. Upravo one i pokazuju autorsku pripovjednu dozrelost, razlog zbog kojega Borivoja Simića možemo identificirati kao pisca. I ako su kratke priče posebna vrijednost, i zahtijevaju posebnu pripovjednu vještinu, ove tzv. duge priče otkrivaju pripovjedni nerv dugog daha po kojemu se vidi, prepoznaje pisac.
Druge dvije priče, tj. drugi sloj knjige nije direktno „ratno pismo“, ali te se priče po svemu referiraju na rat, jer u njima se žive, intenzivno žive, posljedice rata u ambijentu koji se uči biti drukčijim i htio bi, na razini verbalne samodopadnosti, biti drukčijim, no naslijeđa rata ga zarobljuju u frustracije s kojima ni sam ne zna što će, pa progovara često najnižim strastima, zbog kojih ambijent (ovdje urbani) intenzivno živi rat poslije rata.
Nagrađujući rukopis priča, žiri 8. Drinskih susreta je u svom obrazloženju naveo:
- Polazeći od konkretnog istorijskog hronotopa (Sarajevo devedesetih godina), Simić se bavi sudbinama ljudi koji su tuđom voljom porinuti u ratni užas. Njegovi likovi i u najjezivijim okolnostima, možda i radije od života, teže očuvanju dostojanstva, emocija i uspomena, bez kojih smo svi ionako mrtvi. Kao što kalafonijum omogućava da gudalo glatko klizi po žicama violončela, bez šuma i škripe, tako i Simićevi junaci tragaju za smislom kako bi makar simbolički otklonili buku i tutnjavu oružja i granata. Simić fikcionalizuje rat ogoljenom i sinkopiranom sintaksom koja doprinosi tenzičnosti, razboritom upotrebom erotičnosti i metaforom muzike čija se harmoničnost suprotstavlja kakofoniji haubica i bombi u pričama „Kalafonijum“ i „San o gramofonu“. Ove dvije pripovjetke ujedno razmatraju i „novi“, poslijeratni svijet, u kojem nakon preživjelih opsada i bombardovanja ljudi moraju da vode lične ratove protiv „mirnodopskih“ ala i bauka – deložacije, pljačkaške privatizacije, stranačkog zapošljavanja. Ova knjiga ne pati od „viška stvarnosti“, niti je riječ o pričama beznađa, pesimizma i apatije, već o rukopisu koji slavi život i voli čovjeka, uprkos svemu pa i njemu samom.
O autoru:
Borivoje Simić rođen je u Varešu (BiH) 9. 9. 1963. Godine 1987. diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – Odsjek žurnalistika. Novinarsku karijeru započeo je sredinom 80-ih godina prošlog vijeka kao volonter u „Našim danima“, „Večernjim novinama“ i dnevnom listu „Oslobođenje“ u Sarajevu. U „Oslobođenju“ kao novinar radio je od 1987. do 2007. godine. Među ostalim, bio je novinar-reporter, redaktor, noćni urednik, šef DESK-a, kolumnista-komentator, urednik ekonomske rubrike.
Proglašen je novinarom godine 2006.
Tri godine proveo je u „Nezavisnim novinama“, Dopisništvu u Sarajevu. Prvog juna 2011. pokrenuo je internetski portal Indikator.ba, čiji je i danas vlasnik i urednik.
Književnim pisanjem se bavi u posljednje dvije godine. Ima više objavljenih priča u književnim časopisima Život Sarajevo, Susreti Brčko, Srpska vila Bijeljina...
Nagrade:
Februar 2024. – prva nagrada na 13. međunarodnom konkursu časopisa Avlija iz Rožaja (Crna Gora) za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2023. godinu na bosanskom, srpskom,
hrvatskom i crnogorskom jeziku.
Avgust 2024. – treća nagrada na konkursu 8. drinski književni susreti AS Oglas Izdavaštva Zvornik
(BiH) u kategoriji rukopisa priča za zbirku priča “Kalafonijum”
Broj stranica 187, broš uvez, cijena 18 KM + PTT
Za informacije o kupovini kontakt mail: kalafonijum@yahoo.com