Ženski stambeni kompleks u Gradačcu potiče zajednicu i ozdravljenje. Kuća za pet žena svojim stanarima pruža sigurnu luku i osjećaj nade. Za arhitektonski ured TEN sa sjedištem u Zürichu i Beogradu, projekt je nastajao gotovo desetljeće. „Trebalo je oko osam godina rada s raznim organizacijama kako bi se osigurala sredstva za projektiranje, izdavanje dozvola i izgradnju“, kaže Nemanja Zimonjić, izvještava Azure Magazine.
U Bosni i Hercegovini, čitavi gradovi i sela su ispražnjeni, prvo zbog samog ratnog razaranja, a zatim zbog stalnog pada uzrokovanog starenjem stanovništva i ekonomskim migracijama. Od vrhunca od oko 4,37 miliona stanovnika 1990. godine, zemlja je postupno izgubila više od milijun ljudi - gotovo četvrtinu svog stanovništva. To je pridonijelo rastućem osjećaju izolacije za najugroženije na mjestu gdje se i društvena infrastruktura propada.
Prostrana kuhinja i dnevni boravak protežu se gotovo cijelom dužinom kuće, dok stubište vodi do skladišnog prostora na katu.
Kuća za pet žena, koliko god rijetka, odgovor je na to. Projekt je započeo kada je vlasnica parcele, aktivistica Hazima Smajlović, pozvala arhitekte da posjete lokaciju s namjerom da nešto promijene. „Postojala je kuća u vrlo lošem stanju i tamo je živjela samohrana starija gospođa Nura“, objašnjava švicarski arhitekt Lukas Burkhart. „Hazima je već imala dugu povijest rada sa ženama u lokalnoj zajednici i tražila je način da učini više i da najbolje iskoristi svoje zemljište.“
Smajlović, rodom iz Gradačca, napustila je zemlju tokom rata 1992. Tokom 1990-ih i 2000-ih ostala je aktivna u lokalnim inicijativama izdaleka, radeći na pružanju podrške ženama u svom rodnom gradu gdje god je to bilo moguće. A nakon rata, svoju je pozornost usmjerila na parcelu koju je naslijedila od porodice, gdje se našla i teta, koja je u ratu izgubila muža i sina. „Bila sam toliko inspirirana posljednjim godinama života moje tete ovdje. To je za nju bilo svojevrsno oslobođenje“, kaže Smajlović koja živi u Baselu. „Bila je aktivna koliko je mogla biti. To je nešto što su sve naše bake i prabake znale: da je zdravo i ljekovito obrađivati zemlju i biti fizički aktivan.“ Istodobno, život u samoći donosio je različite izazove - poput onih koje predstavljaju intenzivne snježne oluje i grmljavine uobičajene u regiji. A budući da vladina potpora „gotovo ništa ne donosi“, samohrane žene i starije osobe na kraju postaju posebno ranjive.
Stoga je Smajlović počela zamišljati središte uzajamne pomoći i produktivne poljoprivrede koje bi ženama omogućilo da se međusobno podržavaju i uče nove vještine kroz saradnju, a istovremeno zarađuju. U tu svrhu, Kuća za pet žena je utočište - ali je također namijenjena pružanju odskočne daske za društvenu i ekonomsku neovisnost. Poljoprivredne parcele koje je dizajnirao krajobrazni arhitekt Daniel Ganz okružuju zgradu kako bi stanovnici mogli uzgajati i prodavati proizvode te proizvoditi zanatske džemove i pekmeze. U međuvremenu, za dizajnerski tim TEN-a (koji također uključuje Ognjena Krašnu, Janu Kulić i Aleksandru Bašić), narudžba se prevela u poseban izazov: kako izraditi tipologiju koja slavi društvenu i ekonomsku emancipaciju, a istovremeno pruža sklonište. „S jedne strane, to je vrlo otvoren, gostoljubiv prostor za kolektivni rad i život, ali s druge strane, to je i svojevrsna sigurna kuća“, kaže Zimonjić. „Nismo ušli u to s određenim dizajnerskim zadatkom.“
U bliskoj suradnji s lokalnim izvođačima, dizajneri su se odlučili za betonsku konstrukciju, iako su proračunska ograničenja spriječila kopanje podruma ispod nivoa tla. Umjesto toga, konstrukcija je rastegnuta vertikalno; kompaktni skladišni volumen na drugom katu pruža kulisu za Shahbazijev krunski dragulj, čiji su valoviti metalni paneli donirani projektnom timu i obojani u obližnjoj automobilskoj radionici, kreativno koristeći ograničene lokalne resurse.
Unutra je središnji volumen organiziran kao niz od pet susjednih spavaćih soba, od kojih sve izlaze na velikodušno predimenzionirani zajednički prostor. „Svako ima svoju spavaću sobu od 15 ili 16 kvadratnih metara, ali zajednički prostor je oko 100 kvadratnih metara, što je puno veće od onoga što biste inače imali, čak i u kući ove veličine“, kaže Zimonjić.
Smajlović je usmjerena na budućnost. „Želim sve ovo odvesti dalje. Izgradit ćemo novu zgradu kako bismo bolje podržali poljoprivredne radove i osigurali više prostora za pohranu“, kaže. Njezina energija je zarazna. Dugoročno gledano, Smajlović se nada proširiti kompleks u lokalnu destinaciju. „Jednog dana želim ovdje izgraditi i mali kafić. To je tako prekrasno mjesto - kladim se da bi ljudi dolazili sa svih strana piti domaće sokove i jesti naše pite“, te izražva nadu da će i ovaj članak pomoći u privlačenju pažnje - i filantropije - na organizaciju Naš Izvor.
Foto: Kuća za pet žena