Konkursna lakrdija
Piše: Borivoje Simić
Može li se uopšte konkursom zvati ono što je priredila/provela Fondacija za izdavaštvo Federacije BiH sa netom okončanim izborom književnih djela autora.
Institucija koja postoji samo sa jednim zadatkom u svom godišnjem radu – a to je da provede konkurs za književna djela autora i projekte izdavača – završila je posao za 23 dana, uključujući raspisivanje javnog poziva, vrednovanje književnih djela i objavu rezultata!
Nije bez osnova reći kako je Fondacija autore koji su konkurisali s predumišljajem prevarila, barem onih 50-ak koji nisu bili miljenici tročlanog žirija, a zašto ne reći i svekoliku upućenu javnost. Jer, kako je žiri mogao drugačije odlučivati nego po principu „kako kojem članu drago“ za svega sedam ostavljenih dana za odlučivanje, dakle u situaciji kad ozbiljnog žiriranja nije ni bilo. Nije stoga slučajno što je ovakva lakrdija od konkursa naišla na oštre reakcije književnika, ne samo onih koji su se kandidovali za nagradu.
Prevara se ne ogleda samo u činjenici da većina rukopisa faktički nije ni dotaknuta, odnosno da autori nisu dobili zasluženi ni minimalni tretman u ocjeni kvaliteta svog rada. Puno je toga što se na ovaj način prekršilo, a i pokosilo sa zdravim razumom. Ima činjenica i koje sežu u domen prava, s vjerovatnošću da bi se mogla podići i tužba ukoliko bi se neko na to odlučio. Recimo čemu su služili zadani kriteriji u javnom pozivu (estetika, stil, aktuelnost teme, strukturiranje…) ako rukopisi koji su konkurisali nisu po njima vrednovani - nisu jer je fizički jednostavno nemoguće za tako kratko vrijeme sve pročitati i ocijeniti. Dakle, onima koji su se prijavili sugerisano je jedno, a dobili su nešto sasvim drugo.
No, nije samo to ljude rasrdilo, jer ovo što je urađeno u Fondaciji vjerni je preslik onoga što se redovno dešava sa inim književnim konkursima, ne samo u BiH nego širom regiona. S tim da je u BiH situacija najgora, jer će mnogi autori prvo steći satisfakciju vani prije nego što će ih neko priznati ovdje, u BiH. Obrazac je isti, radovi koji pristignu na konkurs se i ne čitaju, pa ćete u kuloarima čuti različite priče kako se ponegdje odlučivalo, često bez ikakvih važećih kriterija.
U BiH postoji nešto što se može nazvati „kružna konkursna književna ekonomija“, pogotovo u slučaju važnih prestižnih i novčanih konkursa, po principu " e sad je moj u žiriju", dok je konformizam vladajući oblik ponašanja, sitnosopstveničkog gamižućeg. Većina uvučena u svoju kožu šuti jer razmišlja da će sutra neko njegov doći u žiri i nagraditi ga. I takvo smjenjivanje ljudi u žirijima i nagradama stvara kružni tok u kojem jedni isti profitiraju. Formira se cementno stanje u kojem književna mjerila nisu bitna, a književna produkcija talac jednog istog broja ljudi koji figuriraju kao neprikosnovene vedete stalno „okupirajući“ javni prostor. Imaju na strani i svoje medije, i nazovi kritičare i, dakako, uticaj. U takvim okolnostima novi glasovi teško dobijaju priliku za proboj. Toliko je praksa otišla u krajnost da su favorizovanja na konkursima očigledna da se mogu provjeriti uz dva Google klika.
Čak se i u reagovanju pojedinih književnika može osjetiti taj oportuni mentalitet, jer ćeš čuti kako te savjetuju:„Pa šta se buniš, biće novi konkurs“.
Fondacija bi, budući državna institucija, trebala biti svjetla tačka, nasuprot drugim subjektima, najčešće udruženjima građana, koja raspisuju i provode književne javne pozive po nekim svojim uzusima ne nužno poštenim i transprentnim, ali je, nasuprot tome najcrnja.
Transparetnost u radu Fondacije je na nivou Bjelorusije. Ne samo da neće sačiniti rang listu sa ocjenama svih radova niti obrazložiti svoje odluke, nego čak neće saopštiti ni podatak koliko je radova bilo u konkurenciji. Pa i kada se pokušate zainteresovati kako je Vaš rad ocijenjen, ili koji je na rang listi, naići ćete na birokratske prepreke, pa će vam na kraju, ako ste uporni, reći kako „možete doći u Fondaciju pa će vam biti dato na uvid“. Jasno je zašto su te ograde tako čelične, u Fondaciji znaju da bi u suprotnom teško mogli opravdati svoje odluke.
Tamo gdje postoji netransparetnost, znak jednakosti je sumnja. Što je neki konkurs netransparentniji to otvara veće sumnje u zloupotrebe, a u velikoj vjerovatnoći ih se i kreira takvima da bi se stvorio prostor za djelovanje u sjeni.
U slučaju Fondacije sve je sjena.
Institut anonoimnosti, koji se potencira, zapravo se pokazuje kao farsa, jer možete prepoznati ko su dobitnici nagrada koje je favorizirala vlast, a ko pojedinih članova žirija, i površno poznajući određene ljudske i institucionalne relacije. Sve dok se članovi žirija ne suoče sa posljedicama svojih odluka, dakle sve dok se rezultati izbora javno ne objave na web stranici Fondacije, do tada se neće moći svi pogledati u oči, a što je preduslov za koliko-toliko pošten odabir najboljih književnih djela u jednoj godini.
Znam, odmah ću na ove riječi čuti glasove onih koji će reći kako se treba sačuvati integritet članova žirija i spriječiti uticaj na njih, ali druga strana medalje, ona koja je trenutno na sceni, mnogo je gora. Uz netransparentnost, članovima žirija ostavlja se na volju da rade šta požele. Autor ovih redova sam se u to uvjerio zaobilazno utvrdivši da njegovi radovi na pojedinim najjačim konkursima u BiH nisu ni pročitani. Onome koji konkuriše jedino ostaje da se uzda u poštenje i dosljednost žirija, što je u današnjem vremenu naivnost na nivou dječije.
Ministrica kulture i sporta Sanja Vlaisavljević je prošle godine poništila konkurs radi, kako je obrazložila, nezakonitosti. Osim što su promijenjeni ljudi, nikakve druge promjene nabolje, barem kad je riječ o konkursu, nema. Naprotiv, dobili smo konkurs koji proizvodi više nezadovoljstva nego priče o efektima koje će imati na književnu produkciju.
Na kraju, napominjemo da smo zatražili odgovore na pitanja od Ministarstva kulture i sporta FBiH kao i Fondacije za izdavaštvo , ali nisu smatrali bitnim da na njih odgovore. Valjda nemaju ništa za reći ogorčenim književnicima i javnosti.
Foto: Pixabay