Iz štampe je izašla druga knjiga Borivoja Simića, roman "Nafurani sin" u izdanju izdavačke kuće  Art Rabic iz Sarajeva.

Knjiga je objavljena u maloj biblioteci Art Rabica i ima 229 strana, ISBN: 978-9926-503-70-3, maloprodajna cijena 20 KM.

"Nafurani sin" je novovremena priča o tatinom sinu koji je imao sve u životu, provodio se, živio razmetno i bio poguravan od tate, visokog stranačkog funkcionera. Dobio je direktorsko mjesto na dar, ali će se pokazati da se ne snalazi. Na kraju će zaglibiti.

Cijeli život bio je pod jakom paskom oca, pater familijasa, i nervirala ga je očeva stega. Osjećao je to od djetinjstva, počelo ga je žuljati u tinejdžerskim godinama da bi ga u dobu sazrijevanja sve više pritiskalo. Odavao se raspusnom životu kako bi što više odgađao posao, ženidbu, brak i potomstvo, a što je imalo svoj slijed prema očevom hodogramu.

Roman je pisan u ispovjednom tonu u prvom licu. Glavni lik priča svoju priču iz zatvora gdje je zaglavio zbog privrednog kriminala. Ovaj slučaj bit će iskra koja će u njemu podstaknuti probražaj, u zatvoru će odlučiti da se izvuče iz očevih ruku i raskrsti sa životom koji je živio.

 

Iz recenzije Željka Ivankovića

 

Nakon usješne knjige priča „Kalafonijum“ Borivoja Simića objavljene 2024. godine, autor se javlja romanom.

Priča je to iz suvremenog, postratnog života koje živi naše društvo sa svim onim što je politički i ekonomski, a onda i cjelokupni društveni život odredilo i još uvijek određuje. Čini ga dezorijentiranim, izbačenim iz kolotečine u kojoj žive dobro uređena i organizirana društva. Za sva opravdanja ambijenta u kojemu se živi poteže se rat i poslijerani ambijent, a društvo u cjelini i u dominantnim segmentima jedva da čini išta da bi bilo drukčije. Dapače, čini se da je ovakvo kakvo je kao naručeno sve malverzacije što ga svakodnevno dodatno ruiniraju i čine nekompatibilnim suvremenim tijekovima.

Dominantna priča je priča o mladeži čiji su roditelji iz reda, iz kategorije tajkuna koji su jedva što ozbiljno uradili vlastitim sposobnostima, pa onda na isti ili sličan način (ne) odgajaju i svoju djecu, koja istinski život sa svim njegovim poteškoćama nisu ni dodirnuli, a kamoli ozbiljno odživjeli. Živeći u sjeni roditelja koji ih nekritički štite i pokazuju im neodgovornu roditeljsku ljubav, oni ostaju prepušteni sebi i društvenoj stihiji u kojoj je užitak vrhunac ostvarenja. To, onda, stvara posljedice koje ih nerijetko i nepopravljivo određuju i usmjeruju njihove živote kroz neodgovornost, te raskalašni i poročni život mladih ljudi.

Takozvana medvjeđa usluga djeci jednako je tako odmak od suvremenih društava kojima verbalno težimo, a gdje djeca bogatih roditelja, u stvarnosti Zapada, nerijetko startaju od nule i grade svoje živote od početka učeći živjeti, stječući kompetencije, znanja i sposobnosti za ono što im život donosi. Priča o tzv. zlatnoj generaciji u nas, priča je o maminim i tatinim sinovima i kćerima kojima je provod i mentalitet „lako ćemo“ jedina platforma.

Dakako, ni iznimke od toga nisu rijetkost, a jedna od njih se ovim romanom etablira kao relevantna književna priča, gdje iskupljenje za takav život dolazi kroz jednu vrstu „moralnog čistilišta“, kroz, bukvalno, fizički zatvor, društvenu izolaciju gdje se „okajavaju grijesi mladosti“ i „životni prijestupi“.

„Nafurani sin“ je baš ono što i naslov kaže. Priča o nekome tko je, nijednom zaslugom, bio gore ili umislio sebi da je gore i da sve može, dok nije bolno tresnuo o pod stvarnosti. Stvarni ili fiktivni sukob otac – sin latentno je prisutan kao sukob dviju generacija, dvaju koncepta življenja i razumijevanja svijeta, i za njega izgleda ne postoji drugo rješenje nego trežnjenje u društvenoj izolaciji, kad se i gdje se sav svijet i sav život otvori za samorefleksiju. Ipak, i takvo što je pobjeda ili put k pobjedi, jer malo ih je koji su spremni za introspekciju, za promišljanje življenog i „osobno čistilište“. Jer svjedoci smo, kolikima ni zatvori nisu bili mjesto samospoznaje, mjesto zrenja i odluke za promjenu života, za novi početak.

Kroz tu priču naš autor dubinski, kao odličan znalac suvremenog društva, našeg društva, koje temeljito razumijeva iz njegove gospodarske i političke strukture, razumije njegove društvene mehanizme, izgradio je lik koji zapravo postaje pričalac priče o ambijentu u kojemu je živio svoju „nafuranost“ i u kojemu se spotaknuo do društvenog dna, odakle mu je osmišljavati svoj svijet u njegovu novom početku, ovaj put bez „širokih očevih pleća“ koja sve pokrivaju. Bez zaštićenosti koja stvara razmažene sinove gurajući ih u svaku vrstu nedoraslosti i nepripremljenosti za ozbiljan i odgovoran život.

Razlika između roditeljskih očekivanja i realizacije u stvarnosti, razlika je koja se naplaćuje u emocionalnom i intelektualnom lomu koji se teško liječi, a nerijetko završi u moralnom padu i ćorsokaku iz kojega nema puta natrag. Naš autor izabrao je ispričati priču koja ima spasonosni izlaz, koja je ljekovita, k tomu lako čitljiva, ali ne zbog toga i manje društveno kritična. K tomu je dobro psihološki diferencirana i utemeljeno društveno elaborirana, s nepretencioznim, pa ipak snažnim prodorima u samu bit društvene zbilje u kojoj se priča događa. I u tom smislu roman predstavlja novost u našoj novijoj književnoj produkciji. Zbog svega toga, ovaj rukopisni roman preporučujem za objavljivanje.

Sarajevo, 26. travnja 2025. , Željko IVANKOVIĆ

 

U nastavku je odlomak iz romana (sam početak)

 

Sanjao sam kako se hrvem s ocem. U početku je bila igra.

- Obori me ako možeš, izazvao me je poguren, ispruženih ruku.

Prihvatio sam borbu. Snažno smo se uhvatili u koštac i počeli valjati prašnjavim dvorištem. Borba

je bila žestoka. Pokušavali smo jedan drugog da ugušimo i sami se gušeći u prašini.

- Hajde majčin sine, pokaži se. Slabić si, ne možeš mi ništa, siktao je i strijeljao svojim očima

laserima. Zgrabio me. Osjećao sam se nemoćno stisnut uz njegova prsa. Priklješten nisam imao

daha. Krkljao sam. Odjednom sam se smanjio. Bio sam klinjo koji se koprca u njegovim rukama.

Nemoćno sam se bacakao ne uspijevajući da se istrgnem.

Nad njegovom glavom naletjela je crna ptičurina. Klepetnula je širokim krilima i on me, prepadnut,

ispustio iz ruku.

Vratio sam se u prirodno stanje.

- Mislio si, ali ja imam sto života, rekao sam otresajući sa sebe prašinu.

Čudan san.

Vratio me je na njega. Ne mogu ga izbiti iz glave.

I vratio je hrvanje u moje misli. Nikako da pomirim osjećanja. Obuzme me bijes, ali se nakon toga

kajem i pomirljiv sam.

                                                                                 I

 

Prvi put sam okrenut sebi i svojim mislima.

Sada kad je moj svijet sveden na nekoliko kubika ustajalog zraka, jedan krevet sa tankim dušekom,

maleni sto i stolicu. Na sedam kvadrata. Toliko me po zakonu sleduje.

U restoranu sjedam uvijek na isto mjesto, dobro osvijetljeno, do zida. Za stol sa samo jednom

stolicom. Vuče me danje svjetlo, pogled na zatvorsko dvorište. Vidik je sužen, ograničen na ciglasto

popločanu plohu i otužnu pocrnjelu fasadu sa dugim, kao vojnički postrojenim, redom okana. I

jednako disciplinovanim redom stabala topole, čije vrškove vidim kao talasaste kupole. Vjetar

udružen sa kišom vitla grane i vrtloži otkinute mrtve listove. Grane na kojima nema ptica. Preda

mnom je razmazana slika kasne jeseni. Miriše na snijeg. Depresivno, ali jedino to mi otvara kakvu-

takvu širinu. Nebo mi je nedokučivo.

Veliki raskošni fikus odvaja me od drugog reda stolova, i drugih ljudi. Ižđikao je u visinu kao da mu

zatvorski zrak prija. On mi je drug u ćutanju i primanju svjetlosti kroz debelo staklo. Obojica je

prilježno upijamo. Moje misli i pogledi naginju vani, pokušavam se isključiti, ali mi ne uspijeva.

Žagor zatvorenika pomiješan sa zveckanjem escajga stalno me podsjeća gdje sam. Još sam pod

depresijom, otupio, kao da sam na tabletama za smirenje. Zasad se ne trudim previše približavati

drugima. Tek sam razmijenio nekoliko riječi sa trošačima dana iz susjednih soba. Onjušili smo se

 

kao divljač u šumi, pokušali raskopati s kakvim ćemo se karakterima suočiti. Jer svi imamo u glavi

da je zatvor gadno iskustvo.

Uvijek kada dođe novi, domoroci žele znati ko si i zašto dolaziš da ležiš. Kad su čuli da sam

osuđenik za privredni kriminal, njihova znatiželja je splasnula. Šta su očekivali – silovatelja, ubicu?

Uostalom, smješten sam u treći paviljon, gdje su inače manje opasni zatvorenici. Ni drugi u ovom

paviljonu navodno nisu opasni, ali gledajući lica, ne bih se u to kladio. Prgava, osorna, smrknuta,

bešćutna...Nikad nisam tako posmatrao ljude. Iznenadio sam se koliko ima ružnih, na različite

načine. Isturene konjske vilice, debela tkiva na čelu, usahli obrazi, bubuljičavi nosevi, krezuba usta,

zečije usne...Ili mi se samo čini da ih takvih, nakaznih, ima puno? Slična face sam viđao na ulici, na

utakmicama, u kafićima i restoranima, ali nikada ovako u grupi. Naježim se kad ih posmatram. Ima

i drugačijih, rekao bih normalnih. Onih, za koje biste pomislili da su uglađena gospoda da ih kojim

slučajem sretnete na slobodi fino obučene.

U tom mikrosvijetu ogoljenom do kraja možeš se prevariti. Promašio sam posmatrajući 33-

godišnjaka bejbi lica i sićunjave i krhke, gotovo dječačke figure. Pitao sam se otkud on ovdje,

izgledalo mi je kao da je zalutao. Ima četiri ubistva na duši, rekli su mi. Ne tren su mi tijelom

prostrujali trnci. Loša procjena koja bi se, u nekoj prepostavljenoj grdnoj situaciji, mogla skupo

platiti.

Čudan je osjećaj kad se prvi put susretneš sa novim licima. Pogotovo kad ih je puno. Uznemiruju

me. Zatvor je ogledalo društva - raznolikog i iščašenog. Na slobodi to ogledalo možda i ne vidimo,

ali ovdje je tako jasno.

Već prvih noći ružne predodžbe koje sam imao o zatvoreništvu sirovo su ostvarene. Za to su se

potrudili cimeri.

- Uaaaa...Bježimo, bježimo! Gori, gori...

Urlanje i bacakanje nogama uz škripu kreveta naglo me budi, i cijeli krak paviljona, neizostavno

svake noći. Toliko stresno da i sam znam prekidati san već nakon prve duboke runde. Svjesno

nastojim preduprijediti panično skakanje u krevetu, košmarno kao i mora cimera. U mladosti je

preživio težak požar.

Krevetsko batrganje uz viku je toliko dramatično da ripam kao da sam i sam u gutajućoj vatri.

Jednom je skočio sa kreveta i počeo me drmusati. Poskakivao je, mahnito me štipkao i pozivao:

Idemo! Hajde, hajde! Vatra, vatra! Ne znajući kako da ga probudim, samo sam ga rukama

odgurivao. U jednom trenu je zastao. Progledao je i odjednom se pribrao. Pokunjeno se kao pokisli

pas spuštenih ruku vratio u krevet. Ništa nije prozborio.

Zvijer, takav mu je nadimak, dospio je ovdje prije sedam mjeseci kao pljačkaš-miner bankomata.

Tehnika takozvanog mrmota.

 

O autoru

 

Borivoje Simić rođen je u Varešu (BiH) 9. 9. 1963. godine. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – Odsjek žurnalistika diplomirao je 1987. godine. Novinarsku karijeru započeo je sredinom 80-ih godina prošlog vijeka kao volonter u „Našim danima“, „Večernjim novinama“ i dnevnom listu „Oslobođenje“ u Sarajevu. U „Oslobođenju“ kao novinar radio je od 1987. do 2007. godine. Među ostalim, bio je novinar-reporter, redaktor, noćni urednik, šef DESK-a, kolumnista-komentator, urednik ekonomske rubrike. Proglašen je novinarom godine 2006. Tri godine proveo je u „Nezavisnim novinama“, Dopisništvu u Sarajevu. Prvog juna 2011. pokrenuo je internetski portal Indikator.ba, čiji je i danas vlasnik i urednik. Književnim pisanjem se bavi u posljednje dvije i po godine. Ima jednu objavljenu knjigu i više objavljenih priča u časopisima Život Sarajevo, Susreti Brčko, Srpska vila Bijeljina, Bobovac Vareš, blogu Književni kutak...

 

Bibliografija:

Decembar 2024. - Knjiga priča “Kalafonijum”, AS Oglasi Izdavaštvo Zvornik

 

Nagrade:

- Februar 2024. – prva nagrada na 13. međunarodnom konkursu časopisa Avlija iz Rožaja (Crna Gora) za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2023. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku za kratku priču “Neprodate novine”.

- Avgust 2024. – treća nagrada na konkursu 8. drinski književni susreti AS Oglas Izdavaštva Zvornik (BiH) u kategoriji rukopisa priča za zbirku priča “Kalafonijum”

- Januar 2025. - treća nagrada na 14. Međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” iz Rožaja (Crna Gora) za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2024. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku 2024. godinu za kratku priču “Repeticije”

- Februar 2025.- druga nagrada na X književnom konkursu Musa Ćazim Ćatić Kulturnog udruženja Musa Ćazim Ćatić sa sjedištem u Minhenu i Odžaku za najbolju priču u 2024. godini za priču “Alija”

- Juni 2025. - Nagrada ZATON 2025 na 6. konkursu Međunarodnog festivala kratke književne forme ZATON 2025. Bijelo Polje (Crna Gora) u kategoriji kratkih priča za priču “Divlji konji”