Piše: Nataša Kovačević, aktivistica za dekarbonizaciju sektora grijanja na Zapadnom Balkanu
Iskustvo grada Sofije – osmogodišnja bitka koja je dovela do toga da je bugarski glavni grad 2023. odustao od velikog projekta prerade otpada u energiju – služi kao oštro upozorenje drugim gradovima u regiji, uključujući Tuzlu, Kakanj, Sarajevo i Podgoricu.
Neuspjeli projekt spalionice u Sofiji, zaustavljen zbog dokumentiranih zdravstvenih rizika, neizbježnih emisija ugljičnog dioksida i financijskih problema, pokazuje ključnu istinu: Spaljivanje otpada produbljuje ovisnost o ekonomiji s visokim udjelom ugljika, stvara toksične ostatke i odvraća ključna sredstva od stvarnih, kružnih rješenja. Nažalost, ti su učinci previše vidljivi diljem zapadnog Balkana, objavio je Bankwatch.
Poticaj za spaljivanje otpada na zapadnom Balkanu dolazi u vrijeme kada se regija kreće prema regulatornoj litici. Direktiva EU o energetskoj učinkovitosti nalaže da do 2030. najmanje 50 posto energije u sektoru daljinskog grijanja mora dolaziti iz obnovljivih izvora energije ili otpadne topline. Pa ipak, danas se zapanjujućih 97 posto daljinskog grijanja u regiji još uvijek oslanja na fosilna goriva.
Energetska zajednica uskoro će preuzeti ove obavezujuće obaveze, što predstavlja egzistencijalnu prijetnju desecima toplinarskih tvrtki u Srbiji (59) i Bosni i Hercegovini (32), između ostalih. Do 2028. morat će radikalno transformirati svoj energetski miks – gotovo nemoguć zadatak ako se vežu za nove, dugoročne projekte spaljivanja koji se oslanjaju na suspaljivanje otpada – proces koji uništava resurse i potiče emisije ugljičnog dioksida.
Finansijska blokada nije ništa manje ozbiljna. Spalionice okovane gradovima desetljećima duga kako bi otplatile svoje visoke kapitalne troškove, a sve to proizvode otrovni pepeo koji zahtijeva vlastito specijalizirano i skupo odlagalište.
Ključno je da cjevovod za spaljivanje direktno potkopava pravne obaveze Zapadnog Balkana prema procesu pristupanja EU. Kako bi se uskladile s Okvirnom direktivom o otpadu, zemlje moraju postići stopu recikliranja komunalnog otpada od 50 posto do 2025. Međutim, regija već znatno zaostaje. Prema Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj, stope recikliranja na Zapadnom Balkanu ostaju kritično niske, s Bosnom i Hercegovinom na 2,2 posto, Srbijom na 3 posto i Kosovom na 2,5 posto; podaci za Albaniju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju ili nedostaju ili su zastarjeli. Odvojeno, procjene Vijeća za regionalnu saradnju svrstavaju Albaniju na 18,5 posto, dok ostale ekonomije Zapadnog Balkana ostaju ispod 5 posto.
Ulaganje u spaljivanje stvara ugrađeni poticaj za spaljivanje reciklabilnih materijala jednostavno radi „punjenja peći“, aktivno djelujući protiv potrebe za povećanjem recikliranja. Također veže zemlje Zapadnog Balkana u sistem gospodarenja otpadom s visokim emisijama koji praktično onemogućuje postizanje njihovih ciljeva recikliranja za 2025. i 2030. godinu.
Unatoč ovim upozorenjima, Zapadni Balkan ubrzano napreduje s opasnim cjevovodom projekata spaljivanja, često suočen s protivljenjem javnosti. Jedan primjer dolazi iz Bosne i Hercegovine, gdje je Elektroprivreda BiH najavila planove za provođenje testa suizgaranja korištenjem dva posto goriva dobivenog iz otpada u termoelektranama Tuzla i Kakanj, što bi značilo izgaranje 100 tona goriva dobivenog iz otpada ili krutog recikliranog goriva uz ugljen tijekom dva dana. Nakon burne reakcije građana i općinskih predstavnika, test je privremeno odgođen, iako komunalno poduzeće navodno namjerava pokušati ponovno.
Na regionalnom nivou, razmjeri planirane promjene su alarmantni. Prema analizi Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit, Zapadni Balkan gotovo da nema značajnih proizvodnih kapaciteta za gorivo dobiveno iz otpada ili kruto reciklirano gorivo. Trenutno samo dva postrojenja za mehaničko-biološki tretman proizvode gorivo dobiveno iz otpada ili kruto reciklirano gorivo – jedno u Bosni i Hercegovini, a drugo u Srbiji – svako s ograničenim kapacitetom.
Nasuprot tome, cementni sektor u regiji već zahtijeva eksponencijalno veće količine alternativnih goriva. Bosna i Hercegovina, na primjer, počela je uvoziti gorivo dobiveno iz otpada iz Italije, Austrije, Hrvatske i Slovenije kako bi zadovoljila ovu rastuću potražnju. Ova neusklađenost pokazuje da spaljivanje velikih razmjera zahtijeva spaljivanje miješanog komunalnog otpada, što direktno sabotira ciljeve kružnog gospodarstva.
Rješenje nije spaljivanje, već gradnja. Sofijski postrojenje za biološku obradu otpada Han Borgov predstavlja održivu, kružnu alternativu. Umjesto spalionice, grad je uložio u decentralizirano kompostiranje i anaerobnu digestiju malih razmjera. Dvije kogeneracijske jedinice postrojenja (ukupnog kapaciteta 855 kilovata električne energije) koriste proizvedeni bioplin za proizvodnju električne energije i topline. Postrojenje također proizvodi 12 000 tona komposta svake godine, koji se besplatno distribuira građanima za vrtlarenje i pošumljavanje.
Mali bioplinski sistemi poput ovog mogu biti ekološki prihvatljivi pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti: sirovina se prikuplja lokalno unutar 5 do 10 kilometara, ne uzgajaju se usjevi isključivo za proizvodnju bioplina, energija se koristi na licu mjesta, a kompost i tekući izlazi se sigurno rukuju. Uz pravilno upravljanje, takvi sustavi mogu pretvoriti lokalne organske ostatke u energiju i kompost bez onečišćenja i dugoročnih troškova spaljivanja velikih razmjera.
Otprilike 100 kilometara južno od Sofije, bugarski grad Blagoevgrad primjenjuje sličan pristup, stavljajući održivost u djelo s postrojenjem za anaerobnu digestiju kapaciteta gotovo 16.000 tona godišnje. Nakon što bude operativan, postrojenje će prerađivati odvojeno prikupljeni otpad od hrane, vrta i drva, opslužujući oko 100.000 stanovnika u pet općina. Postrojenje će proizvoditi bioplin za električnu energiju i toplinu za vlastite operacije i proizvoditi otprilike 5.100 tona komposta godišnje, pretvarajući lokalni biootpad u korisne proizvode umjesto da ga šalje na odlagališta. Ovi primjeri pokazuju da mali, lokalno integrirani sistemi mogu upravljati organskim otpadom bez onečišćenja i dugoročnih troškova spaljivanja.
Javni novac na Zapadnom Balkanu mora se hitno preusmjeriti. Umjesto finansiranja spalionica koje zagađuju, vlade, banke i institucije EU trebale bi dati prioritet ulaganjima u održive obnovljive izvore energije za grijanje, uz tehnologije energetske učinkovitosti. To je jedini održiv put za ispunjavanje direktiva EU, zaštitu javnog zdravlja i izgradnju otpornog, kružne ekonomije.
Foto: EP BiH